Mrežnička jutra

10.08.2008

     Nakon dvadesetodnevnog uživanja u čarima i ljepotama našeg Zvečaja, došli smo u Zagreb, mrk i pust. Bez žubora predivne rijeke, bez ribica u vodi, bez šume koja nam je nudila hladovinu, bez smijeha šezdesetak klinaca koji zajedno uživaju u najljepšem ljetovanju. Namjerno spominjem klince jer u onakvom prirodnom raju svi postajemo klinci bez obzira na godine. Jer odrasli postajemo zbog obaveza, rada i napora. A tamo, obaveza postaje čast, rad zabava, a napor ugoda. Prelaskom Mrežnice prestali smo biti učenici, studenti, radnici, a postali smo iskra na logorskoj vatri koja bez te iskre ne bi bila potpuna.
     Ali krenimo od jajeta. Naravno da nas tamo nisu dočekali kuhinja, kantina,latrina i sva oprema na terenu. Za to je zaslužna ekipa s konačara. Zbog toga su posebnu pohvalu zaslužili Eko, Čvarak, Muco, Cigo, Max, dečki s latrine Ivek i Petranović te naravno naše curke Helena, Dodo i Katica. Posebno moram spomenuti našu Doris koja je bila toliko ushićena što sudjeluje na konačarima da nas je sve obasjala optimizmom u danima zavijenima u tamne, kišne oblake. Tijekom konačara izaslanstvo OI Javor je stiglo i svojom nazočnošću počastiti organizatore poljoprivredne zabave u Lipi na Dobri gdje smo bili zaduženi da u muljevite sate održavamo atmosferu. Povratak je bio otežan zbog mulja koji je povukla posada čamca te je bilo problema s plovidbom koja je na sreću uspješno okončana.
     Ipak, uz konstantnu borbu s muljem dočekan je veliki utorak kada nam se pridružio ostatak društva iz Javora te prijatelji iz Istre. Vrlo brzo smo se počeli međusobno upoznavati. Izrodile su se neke simpatije i brojna prijateljstva koja ćemo zasigurno nastaviti njegovati unatoč 280 km između nas. Mislim da će ovo logorovanje svima ostati u divno pamćenju, te da će ono biti samo uvod u daljnje, intenzivnije druženje sa našim prijateljima iz Pule.
     Da se ne bi mislilo kako smo se samo zezali moram spomenuti da smo izrađivali razne patente kao što su police, zidne novine, umivalište, koza, klupa, sušilo (za koje je 'netko' trebao tri dana)... Uređivali smo i okolicu logora te pazili na čistoću ljepotice Mrežnice u kojoj smo se svaki dan brćkali.Za vrijeme boravka uz Mrežnicu očistili smo obe strane rijeke u duljini od otprilike 3,5 kilometra, uglavnom na području Zvečaja. To smo činili podijelivši se na tzv. ekopatrole, tako da je svaki član pomogao u čišćenju terena koji je bio zadan njegovoj skupini. Dok smo se mi brinuli za obalu, oko čistoće dna rijeke pomogli su nam ronioci. Osim toga, učili smo naše mlade izviđače signalizaciju, topografiju, čvorove, dizanje šatora, skicu i sl. Išli smo na rafting, igrali paintball i druge sportove, išli na izlete u bližoj i široj okolici Zvečaja. Među mlađima je posebno popularna bila igra boca istine, odnosno uglavnom 'izazova'. Polagalo se mnoštvo vještarstava. Čestitke onima koji su položili, a onima koji nisu neka to bude poticaj da se iduće godine još više potrude.
     Naravno da smo imali svesrdnu pomoć brđana koji su uskakali gdje god se ukazala potreba. Najznačajniji doprinos bilo je nezaboravno kulinarsko umijeće našeg kuhara (na našu sreću ne golog kuhara) Čvarka koji nas je uveseljavao svakojakim specijalitetima. Ne smijem zaboraviti niti Ivanicu (tzv. Miss nervoze), Eku (našeg nesretnog ribiča budući da je jedina riba koju smo jeli bila iz konzerve), Iveka i Marija (predstavnike lokalnih vlasti), komesara Plantaka (zapovjednika 5. Ličke), Petranovića (najjačeg v.d.-a), Pericu (uz čiju smo gitaru provodili večernje sate),  Peru iz Pule ( koji nas je učio o pticama i prirodi) te ona dva prekrasna odojka što su uživala gledajući svoju vatru.
     Većina ljudi je, kao inače, bila podijeljena u patrole, kojih je ove godine bilo četiri. To su bile Lizalicekoje je vodio Max (ma znate, onaj debeli birtijaš), Smičak kojeg je vodila Doris (ona mala koja sve više liči na pripadnika određene manjine), Twix kojeg je vodila Helena (ona koja vam je na smotri pregledala krevete) te Cvrčci koje je vodila Nikol (ona mala koja je uvijek bila luda za vrijeme njenog dežurstva).
I naravno, kao šećer na kraju, sjetimo se i naše drage starješine Davorine čija su salomonska rješenja i savjeti poznati i van našeg dičnog odreda.
     Hvala svima na ovih dvadeset dana uživanja u prirodi i miru, sreći i veselju te se nadam da se vidimo na idućem logorovanju na kojem će valjda biti još više ljudi, još više odreda i još više zabave.
Pozdrav do iduće godine!!

Objavio: Max