Pohod na Gorski kotar 12. - 16.04.2004.

07.01.2005

11.04.2004. Nedjelja, dan prije polaska

U 20 sati našli smo se svi koji ćemo na pohod da obavimo konačne pripreme. Što se prvenstveno odnosilo na raspored ekipa, hrane i kantica sa živcima. Kad sam vidio hranu, ostao sam malo bez daha, izgledalo je kao da idemo u misiju prehranjivanja Afrike. Bilo je potrebno nositi hrane za četiri dana, jer ćemo jesti u domu samo jedan dan. Tako da smo nosili blokove sira, table špeka, milijun paketa Talianetta, grah u konzervama, pločice Cornyja, sušene marelice, bademe...
U ekipe četiri po četiri podijelili smo se izvlačenjem imena iz porcije. Kada smo podijelili hranu, bilo je i dalje golema količina  po glavi stanovnika. Pitao sam se kako ću nositi svoj dio. Srećom, moja kantica sa živcima bila je jako lagana.

12.04.2004. Ponedjeljak, Zagreb-Ogulin-Klek

Dogovor je bio u 15 do 7 u prostorijama. Začudo, probudio sam se brzo i lako, ali kad sam se sjetio što me čeka, smrklo mi se raspoloženje, a sve radosno iščekivanje što idem u planinu nestalo je u hipu.
Krenuo sam prema prostorijama sa teškim ruksakom na ramenima, a tamo me čekala moja hrpica zajedničke hrane koju još treba utrpati. Divota.
Svatko čim je ušao u prostorije prvo je rekao "Ej ljudi, kako je moj ruksak težak, ne znam kako ću to nositi." Točno što sam i ja mislio, a nisam još bio utrpao hranu u njega. Kad sam ga stavio na leđa shvatio sam da ću morati to nositi kilometrima, satima i danima. Uzbrdo i nizbrdo. Po kiši, blatu, snijegu... Bio sam uplašen i nesiguran hoću li moći, ali istovremeno ponosan na sebe jer mi se činilo da će biti nešto što još nisam doživio.
Vlak za Ogulin kretao je sa četvrtog perona u 8.23, a u Ogulin je dolazio u 10.20 sati. Imali smo cijeli odjeljak vlaka samo za sebe i uživali u zadnjem komforu kojeg ćemo imati slijedećih pet dana. u Ogulinu nas je dočekala kiša, ali mi smo vedrog duha sjeli popiti kavu u centru grada. U kafiću smo izvukli vjetrovke i kabanice, kao i presvlake za ruksake. Kad smo oko 11.20 krenuli na cestu, spremni za prolom oblaka, kiša je, naravno, prestala padati.
Krenuli smo blago uzbrdo cestom iz Ogulina prema Kleku. Putem je kiša nekoliko puta prestajala i počinjala padati, zbog čega smo zastajali da skinemo ili obučemo kabanice. Asfaltiranom cestom išli smo oko sat i pol prije nego smo preko branika na zavoju sišli na šumsku stazu. Na kojoj nam je dobrodošlicu tiho željelo mokro otpalo lišće , blato i tmurna šuma koja je tek počela listati sramežljivim zelenilom. Put je vodio uzbrdo i nizbrdo kroz šumu koju sam ubrzo prestao doživljavati, jer sam pazio na stazu, a zbog 30 kilogramskog ruksaka sam se jako brzo zadihao. Hodali smo oko 45 minuta i svi počeli osjećati prokletvo pretrpanih ruksaka i stali na kratku i prvu pauzu. Neke su cure brzo počele zaostajati, a među njima i ja. A mislio sam da sam u nekoj solidnoj kondiciji. Tako smo sjeli na ruksake i pričali, a Stipanović je rekao da imamo još možda sat vremena, pa i manje do doma. To bi možda i bilo tako da nismo imali ove gromade na leđima. Netko bi mogao misliti da se nepotrebno žalim, ali taj ne zna koliko smo mi nosili.
Nakon desetak minuta uspona, vegetacija se počela prorjeđivati i prelaziti u makiju, a mi smo izbili na brijeg s kojeg je pucao pogled na vrh Kleka prekriven snijegom i vršak krova doma u sedlu pod vrhom. Udaljenost se činila popriličnom i obeshrabrujućom i definitivno za duljom od sat vremena hodanja.
S brijega smo se spušatali stazom koja je postala šira i posipana tucanikom. Trebalo nam je 15ak minuta da dođemo do travnatih brijegova koji su se u blagim valovima prostirali kojih 700 ili više metara pred nama prije nego je nisko raslinje počelo prelaziti u grmlje, a brijegovi postali uspon. Izgledali su islandski. Pokriveni su bili isključivo niskom travom ispod koje je bila pjeskovita zemlja. Staza koja njima vodi bila je ponegdje utonula i po tridesetak cm u tlo. S obzirom da nema visoke vegetacije, rashladio nas je vjetar koji je brijao slobodno po nama. Trebalo nam je oko pola sata dok smo stigli u podnožje Kleka, a kako smo svi već bili umorni, kolona se poprilično rastegla. Neki su prošli podnožje i bili dosta odmakli, a drugi su pričekali zaostale Mateu i Stipanovića jer je ona jela čokoladu da malo dođe k sebi. Ja sam putem otrgnuo nekoliko stručaka jaglaca da provjerim mogu li se zaista jesti kao što sam čuo. Ukusni su, ali trebalo bi ih jako puno da se najedem. Krenuli smo uzbrdo, a ispred mene je sad bila velika rupa u koloni.
Šuma se počela zgušnjavati i naišao sam na prva blatna i skliska mjesta. Na prvom sam takvom opasnom mjesto zastao da drugima ponudim pomoć. Petranović mi je ranije dao svoje štapove za hodanje pa sam pomoću njih hvatao ravnotežu, a nisu svi imali štapove. No, nikom nije trebala pomoć, pa sam ponovo svojim tempom krenuo uzbrdo. Sporo smo napredovali zbog klizenja po blatu na sve strmijim mjestima koja su bez štapova bila gotovo neprohodna. Da nema drveća za koje se može uhvatiti, bilo bi nemoguće uspeti se po takvom blatu.
Loveći dah i ravnotežu penjali smo se dvadesetak minuta, ali zbog toga što smo se prilično raspršili i zbog prirode staze, koja je bila skliska i strma, izgledalo je mnogo više. Kad je blato počelo prelaziti u stijenje, pored putokaza za Bjelasko, Klek i Ogulin, zasjeli smo, spustili ruksake i malo prigrizli, zadovoljni sobom nakon svladanog blatnog uspona. Ja sam bio najsretniji jer sam jedini uspio pasti na bok u blato, iako sam imao štapove.
Ponovo smo pričekali Stipanovića i Mateu, a on je rekao da nas čeka još desetak minuta...
Staza je bila stjenovita i zato lakša za održavanje ravnoteže. Nakon manje od desetak minuta smo izbili na hrbat brijega. Magla je postajala sve gušća, zapravo, nalazili smo se u oblaku iz kojeg je počeo padati snijeg. Hrbat planine je predivno mjesto za hodanje, jer je uglavnom ravan, s desne mu je strane stjenovita strmina, a s lijeve blaži spust i šuma. Pošto je magla skrivala sve  dalje od desetak metara, činilo se kao da uopće nismo na otvorenom prostoru.  Počeo sam se pitati koliko još mogu kad smo naišli na tablu koja nas je upozoravala na klečke vještice. Do doma je trebalo još minutu nakon table. Kuća doma na sebi ima gomilu raznoraznih antena, i zbog toga više nalikuje stanici za komunikaciju sa vanzemaljcima.
U domu je došlo do malenog nesporazuma. Ispalo je kako čovjek koji je bio u domu, a jedan je od dvojice odgovornih za smještaj, nema pojma da mi dolazimo na noćenje. Suhi se telefonski bio dogovorio i ugovorio noćenje, ali ne sa tim čovjekom. Pošto je nas bilo šesnaest, bilo je očito da nismo došli na blef, pa je čovjek ipak odlučio da je u redu i zabilježio nas, a zatim poveo Suhog i Stipanovića po domu da ih upozna sa svime što ne smijemo dirati i pokaže gdje ćemo spavati. Kad smo mu rekli za planiranu trasu, rekao je da na Bijelim Stijenama ima toliko snijega da će nam biti neprohodno. Iako je bilo nekih razmatranja da se ruta promijeni, odlučili smo ipak ići kako je bilo planirano.
Ugodno smo se smjestili i presvukli i počeli sa kuhanjem graha, a to je potrajalo čitavo popodne. Grah je kuhao Lerota i to je bio njegov ispit kojim će se utvrditi može li se ženiti. Zanimljivo je koliko su neki mogli prditi, čak i prije nego smo pojeli grah. Nekoliko smo puta morali evakuirati sobu zbog strašnog smrada. Petranović je u prostoriji za pušenje pokušavao upaliti peć. Plemenito od njega, jer on ne puši. Grah je bio gotov navečer i sjeli smo da ocijenimo Lerotin rad i jednoglasno se složili da je spreman za ženidbu. Nakon graha, ostali smo još malo budni, ali smo legli oko ponoći, jer nas je drugi dan čekao  najteži dio trase.

Utorak, 13.04.2004. Klek-Bijele Stijene

Ujutro je prije polaska došlo do prvih pucanja kantica sa živcima. Nakon što smo se svi spakirali i spremili za polazak, na stolu za kojim smo jeli ostala je vrećica puna hrane. Netko je namjerno ili slučajno ostavio svoj dio tereta. Suhi, koji je uzeo i više nego je imao kad smo krenuli bio je lagano ljut, i rekao kako stvarno nije u redu, ali nitko se nije javljao. Hrana je bila raspoređena između više ljudi, a Kiki je bio prvi optuženi. Sam si je kriv jer se hvalio kako mu je ruksak puno lakši nego jučer. Je li on bio krivac ostaje tajna. Prije polaska smo sve doveli u red, a Stipanović je čak i oprao pod, što me iznenadilo. Nisam očekivao toliku pedantnost.
Podijelili smo se u grupice, a ja sam bio u posljednoj sa Zebom, Petranovićem. Lerotom, Igijem, Suhim, Jakšom, Tomićkom i Stipanovićem. U grupici koja je krenula oko pola sata prije nas bio je Perica i djevojke. Mi smo krenuli oko devet.
Put nizbrdo bio je pokriven svježim snijegom i promočen kišom koja je padala pred jutro. Tako je bio prilično sklizak. Štapove sam vratio Petranoviću i ravnotežu lovio rukama. Jakša je prva uspjela pasti, a ubrzo i ja. Malo kasnije, iza sebe sam čuo proklizavanje, tup udatrac i zatim cerekanje. Okrenuo sam se i ugledao Igija koji je ležao na boku i smijao se sam sebi. Izgledao je toliko komično, prevaljen na bok sa golemim ruksakom da saam se gušio od smijeha, a on mi je rekao "Daj što se smiješ, pomozi mi da ustanem" i sam se cereći.
Kroz dvadesetak minuta spustili smo se sa Kleka na drugu stranu od one kojom smo se uspeli, na blatnu cesticu gdje je Igi prepričao svoj pad svima koji ga nisu vidjeli. Stipe, Suhi i Krki nisu bili na koju stranu krenuti, a Stipe je rekao da tražimo tragove slomljenih grančica i stope u blatu da otkrijemo smjer u kojem su otišli Perica i cure. Kao pravi traperi smo otkrili kuda ići kad je Stipe pronašao tablu koja je pokazivala prema Bijelim Stijenama. Usput smo otkrili da je Perica krivo poveo cure, pa smo ih na asfaltnoj cesti pričekali. Cesta nas je dovela do mjesta Potok Musulinski.
Usred mjesta skrenuli smo na stazu koja nas je povela u planinu. Okoliš je iz blago bregovitog sa travom i grmljem prelazio u brdovito-šumski. Putam smo jednom tražili markaciju, ali ostatak je bio vrlo dobro markiran. Priroda je izgledala tužno pod smrknutim  nebom. Žuto smeđe boje koje su prevladavale dok se nismo dohvatili šume davale su dojam jeseni.
Uputili smo se prema Jasenku. Nakon pola sata uspona počela su se pojavljivati veća područja snijega koji je bio vrlo mokar. Ja sam nakon sat vremena uspona, koji nije bio prenaporan počeo gubiti dah dok mi je znoj klizio niz lice, a Igi me s lakoćom prestigao i usput upitao zašto sam kondiciju ostavio doma. Nisam, ponio sam je svu sa sobom, ali se potrošila. Ustroj kolone se neprestano mijenjao jer su neki brzali naprijed, a drugi zaostajali da predahnu. U jednom momentu smo prvi bili ja i Zeba, mijenjajući se na čelu. Vrijeme koje sam vodio, dalo mi je osjećaj važnosti, jer sam pazio na markacije i osjećao se odgovornim za petnaest ljudi koji su slijedili moje odluke o tome kuda ići. Na prvoj duljoj pauzi koju smo imali malo nakon što smo prošli najvišu točku na brijegu uz koji smo se uspeli, Perica je rekao da do Jasenka ima još petnaest minuta. Nismo smjeli predugo stajati jer bismo se ohladili, a onda je još teže hodati. Pauze smo imali svakih sat, sat i pol, a ja sam shvatio da nosim previše vode. Litru sam nosio, a popio sam dva deci. Najviše sam pamtio pauze, jer putem sam jedino mislio da moram izdržati. Slijedeću pauzu smo imali pored ceste gdje je put izbio iz šume, a zatim se vraćao u šumu. Nakon petnaest minuta odkad smo krenli, na stalna zapitkivanja koliko još ima, Perica je opet odgovorio: "još 15 minuta". Pješačili smo još dobrih pola sata prije nego smo ugledali znakove civilizacije.
U Jasenak smo stigli malo poslije dva sata popodne. To je maleno mjesto, ali rastegnuto duž ceste pa radost jer smo stigli izblijedi dok smo prehodali kroz njega do kafića "Zvijezda" gdje smo napravili dulju pauzu. Kava, piva i sendviči i  vratili su nam vedri duh. Suhi se bio sjetio da napravimo sendviče i mislim da je to bila genijalna ideja. Zeba je ugledao džuboks i van sebe od sreće počeo puštati narodnjake, a većina ljudi se raspjevala. Kao da do maloprije nismo plazili kroz šumu na kraju snaga. Očito imamo još mnogo u sebi. Trebat će nam jer nas čeka prilično naporan dio. Zadržali smo se oko 45 minuta i oko 15 sati krenuli prema Bijelim Stijenama.
Hodajući cestom izašli smo iz Jasenka prema zapadu i došli do odvojka šumske ceste gdje nam je tabla rekla da do Samarskih stijena imamo 10 km + 40' hoda. Na tom je odvojku prošle godine bila druga kontrolna točka Terre Incognite, na kojoj smo bili ja, Perica, Zeba i Struja; istovarivali bicikle natjecatelja iz kamiona. Struja je bila oduševljena što smo se kretali stazom kojom su išli natjecatelji sa Terre. Nakon desetak minuta, na oštrom zavoju ceste udesno, nismo skrenuli nego krenuli odvojkom markirane ceste ravno u šumu. Na samom početku bilo je manjih uspona kroz stijenje, a Lerota je dobio "vuka" (to je kad gaće natrljaju prepone toliko da se upale). Cestica je dalje bila prilično ravna, a na njoj smo nailazili sve više na blato, bljuzgu i snijeg dok krpe snijega nisu prešle u kontinuirani pokrivač. Teren je postajao stjenovitiji, crnogorična šuma gušća i viša, a s obje strane ceste uzdizali su se brijegovi. Nakon nekih 45 minuta-sat vremena, skrenuli smo sa ceste nalijevo na markiranu stazu koja je prečicom vodila prema vrhu Bijelih Stijena. Snijeg je postojano postajao dublji, sa desetak centimetara na tridesetak, pa na pola metra kako smo se uspinjali sve više.
Slijedili smo stazu koje nije bilo. Markacije su mjestimično bile prekrivene snijegom koji se slijepio za koru drveća. Skidali smo ga štapovima za hodanje. Na jednom smo mjestu presjekli cestu sa koje smo bili sišli i krenuli dalje prečicom. Ljudi su počeli lagano gubiti kantice sa živcima. Svi osim Igija, koji je pjevuckao za sebe i druge i s toliko dobre volje pričao svašta da je podizao moral svima oko sebe. Baš je Lopov lopova. Kžio sam njegoviu logiku, svima je bilo teško, pa nije imalo smisla žaliti se. Sati su tekli, a mi smo napredovali sve sporije. Snijeg je već bio dubok oko jednog metra, a Lerota koji je uglavnom bio prvi teško se probijao kroz njega.Propadalo se i do koljena, pa su se na čelu smjenjivali oni koji su imali gamaše. Perica je zvao Igija da ode prtiti jer ima gamaše, a Igi mu je spremno odgovorio da mu ih daje, ali Perica ih nije uzeo.
Kako je onaj na čelu zastajkivao da izvuče nogu iz snijega, tako se cijela kolona zaustavljala. Stanemo. Krenemo. Stanemo. Krenemo.... Ponegdje bi krenuli, prešli dva koraka i opet stali. Osim što je bilo frustrirajuće, ohladili smo se jer nismo kontinuirano hodali. Petranović je rekao kako je izgubio osjećaj u nožnim prstima. Znao sam kako mu je, iako sam ja svoje još osjećao.
Ipak, sigurnost nam je ulijavalo Lerota koji je s planinarskom školom istom stazom išao prije 4 mjeseca. Bio je vrlo siguran kamo ići, i kad nije vidio markaciju bio bi u pravu. I još se sjećao gdje je kenjao. Fascinantno, jer baš 15 minuta nakon toga, na vrhu strmog uspona naišao je na ponor kojeg nije očekivao... Što nije bilo čudno, jer zapravo nismo vidjeli posljednju markaciju. Netko je trebao prošetati okolo i naći je. Igi je ostavio ruksak i odskakutao kroz snijeg kao vjeverica. Nakon par minuta je našao markaciju, i krenuli smo prema njoj. Igi je imao vina i ja sam otpio par dobrih gutljaja nadajući se da će mi vratiti volju i toplinu. Počeo sam promrzavati. Dom je trebao biti već blizu, ali nismo dolazili do njega. Vidljivost je počela padati, a mrak se bližio. Vinka je zaostala dosta iza kolone. Pričekao sam je da ne zaostane previše, a onda sam zaostao ja da zavežem cipelu. Kolona mi je pomalo počela gubiti se iz vida, a ja sam klipsao sasvim izmoren i promrzao, dok je moja jakna od perja čamila u Zagrebu. Ostavio sam je jer su mi Jakša i Tomićka rekle da će mi biti vruće u njoj. Da mi ne bi bilo vruće. Na sebi sam imao jednu majicu kratkih i jednu dugih rukava. Bilo mi je sasvim ugodno dok smo hodali, ali kad smo počeli zastajkivati zbog snijega postalo je hladno. Čuo sam kako me zovu da požurim, a ja sam razmišljao kako je to smrznuti se. Pitao sam se hoćemo li stići do doma prije mraka, hoćemo li uopće stići... a Perica je posljednjih sat vremena ogovarao da imamo još petanest minuta do doma...
Naišao sam na tablu s natpisom "Kuća 10 minuta >" i to mi je dalo pravu volju dovoljnu motivaciju da stignem kolonu i ugledam bocu s rakijom-medovačom na Petranovićevom ruksaku. Tada još nisam znao da nije pametno piti ma i malo veće količine alkohola u takvim uvjetima. Pogleda fiksiranog na Petranovićev ruksak, gazio sam kao robot ponavljajući "još 10 minuta, još 10 minuta...".
Nakon malo više od 10 minuta od table sa čela kolone čuo sam vrištanje "DOM!! Evo nas!" Sve odreda ženski glasovi su se čuli. Možda su muški bili preumorni da vrište. Ja sam bio previše smrznut.
Par sekundi poslije Lerota je rekao "Ne, nije to to, dom je dolje niže, moramo dalje...." a prekinula ga je Mateja "Nemojte se zajebavati ljudi, ulazite unutra!" Igi se spustio do vrata i obavijestio nas da su vrata zatrpana snijegom, a Mateja je opet vrisnula "Ma, nema veze, ulazite unutra", a Perica je rekao "Što ste tako navalili, unutra vam neće biti ništa toplije". Ja sam zato dohvatio bocu medice i potegnuo valjda dva deci u dva gutljaja.
Nakon što smo stresli snijeg i ušli unutra, otkrili smo da nema pile za drva. Perica je nažalost bio u pravu da nam neće biti toplije. Sklonište je imalo samo jednu prostoriju, a više od polovice zauzimali su drveni ležajevi na tri kata, tako da mjesta za spavanje ima za dvadesetak ljudi i više. Ruksake smo ostavili na najdonjim krevetima, a ja sam svoj podigao na treći kat. Gore je bio jedan prozor, ali zatrpan snijegom toliko da je malo i procurilo unutra. Svi su se posvetili presvlačenju. Iako sam se presvukao u suhu odjeću, jako sam se tresao od hladnoće. Nešto zbog toga što nije bilo grijanja u skloništu, nešto jer, kako sam kasnije saznao, alkohol raširi krvne žile i izgubi se puno topline. Brži su već otapali snijeg za kuhanje Talianetta (ili Taliantela... svatko je imao vlastiti naziv). Ja sam se spustio i narezao sira i kobasice, ali nakon što sam malo pojeo, morao sam pobjeći u vreću da se zagrijem, jer se nisam uspijevao prestati tresti. U vreći sam i zaspao, a probudio me Stipanović koji me zvao na Talianette, koje su bile kuhane za našu ekipu. Igi mi je dao jednu svoju majicu i bilo mi je toplije.
Vodu smo dobivali iz snijega i dogovoreno je da se snijeg uzima s lijeve strane vrata, a piša se s desne strane. Cure su stvarno bile hrabre, kad su išle pišati po takvim uvjetima i morale izlagati svoje nježne guze ledenom vjetru začinjenom pahuljicama, ali nisu imale izbora.
Ivana Jandroković je bila imala ideju nositi gitaru. Bilo je interesantno pitati je kako bi je donijela do tamo. Ona niti ne svira gitaru.
Stol za kojim smo sjedili ubrzo je postao pravi kaos Talianetta, lončića, kuhala, bešteka, šalica i tamo je netragom nestala moja žlica. Sjedeći, zagrijani od jela i medice, pričali smo o svemu i svačemu, a najviše o tome tko je najviše cendrao uspinjući se. Inspirirani time prešli smo na rasprave o slobodnom penjenju i ekstremnim sportovima u čemu je Perica pravi eskpert. Ispenjao neprijelaznu stazu u Paklenici, a jednom je u Sloveniji penjući se s minimumom opreme... zapravo BEZ opreme, čak i bez čuturice, toliko dehidrirao da je posrkao par kapi vode iz mahovine koja je rasla na vrhu stijene.
Svaki put kad je netko ostavio otvorena vrata dulje od tri sekunde vrištali bi svi na njega, jer se prostorija grijala svijećama. Tako je Stipanović dobio svoj dio vrištanja, ali nepravedno, jer je izašao oprati porciju od večere, da Vinka može skuhati kavu. Mateja je trebala oprati tu posudu, ali se predugo mentalno pripremala, pa ju je Stipanović oprao sam, na čuđenje svih prisutnih.
Dogovor za drugi dan bio je takav da krenemo kasnije, oko 13 sati, tako da se naspavamo i odmorimo, a do Ratkovog skloništa neće biti daleko...

14.04.2004. Srijeda, Bijele Stijene - ???

Ujutro su svi bili natečeni od spavanja, ali nasmješnije je bilo vidjeti Tomićku koja je izgledala natečeno do neprepoznatljivosti. Čim sam ustao, navaliko sam na hranu, a Kiki i Zeba su mi se pridružili. Nije nam se čekalo kuhanje Talianetta koje su bile predviđene kao doručak. Vinka je stavila snijeg za kavu. Krki me pitao hoću li s njime krenuti na Ratkovo Sklonište, on je htio krenuti prije pošto će biti prilična gužva kad se svi počnu spremati za pokret. Dogovorili smo se krenuti oko 11 sati, a s nama će ići i Petranović, Kiki, Perica i Lerota. Sve same muškarčine, a i trebali smo biti jer smo išli pronaći i prokrčiti put kroz snijeg. Kad smo to zaključili uhvatilo me u trbuhu i kratko sam razmišljao da li da izađem van prije nego sam zaključio da nemam izbora. Nakon obavljenog posla sam shvatio kako je curama bilo nakon što mi je vjetar pahuljama izbockao dupe.
Talianete za doručak/ručak bile su gotove otprilike kad i mi spremni za polazak. Čekali smo Pericu da navuče neoprenske čarape koje navodno griju i kad su mokre. I trebale bi ako koštaju 300 kuna. Mi ostali smo imali metodu obuvanja slijedeću: prvo suha čarapa, onda najlonska vrećica,i još jedna čarapa da drži najlon na mjestu i sve to skupa u mokru gojzericu.
Pojeli smo par zalogaja Talianetta, posljednje tople hrane taj dan, pozdravili ekipu i krenuli. Nakon nekoliko minuta prošli smo pored planinarskog doma o kojem je govorio Lerota. Dalje smo krenuli vrlo strmo uzbrdo, maltene preko vrha Bijelih Stijena. Dan prije je bila rasprava hoćemo li tim putem koji je kraći, ali treba prtiti snijeg, ili ćemo se vraćati svojim tragom do šumske ceste pa njom nastaviti do Ratkovog Skloništa što je lakše, ali dulje. Odlučili smo se za kraći i teži put i dok smo se polako penjali uz strminu, Perica i Lerota su se smijali zamišljajući ostatak ekipe kako se muči prolazeći tim putem. Perica je rekao kako mu je žao što ne može ostati i gledati kako se pate, a Lerota je rekao kako već čuje Mateju kako se žali. Prema vrhu Bijelih Stijena vode dva puta koji obilaze vrh svaki s jedne strane,a mi smo krenuli odvojkom koji ga obilazi sa desne. Strmine do vrha strmine bile su obeshrabrujuće jer smo ponegdje morali četveronoške puzati uzbrdo. Na jednom mjestu smo morali prolaziti kroz granje u između stijena. Pretpostavljam sa je to granje inače iznad glave, kad snijega nema.
Nakon toga smo se spustili i hodali par minuta uspravno dok nismo ugledali sam vrh Bijelih stijena koji se uzdizao kao bedem pred nama. Od tamo do prolaza preko manjeg vrha prtio sam ja uzduž kosine. Na tom mjestu vjetar koji se lomi preko hrpta stijenja nosi ledenu kišu koja se u kristalnim uzorcima zaledila na površini snijega, tako da sam morao snažno udarati nogom kako bi napravio dovoljno čvrsto uporište za nogu. Svejedno, ovi iza mene morali su dodatno utiskivati snijeg da bi stabilno hodali.
Na drugoj je strani puhao ledeni vjetar noseći snijeg. Grančice drveća koje je tamo uspijevalo na sebi je imalo slojeve snijega sa jedne strane, a njih je vjetar toliko nabio i izbrusio da su nalikovale noževima. Sve ravne površine bile su protkane kristalnim strukturama leda i pahulja, a ja sam osjećao da ću i ja uskoro biti kristaliziran ne maknemo li se ubrzo s vjetra. Put je vodio duž kosine, dok nam se stijena uzdizala s lijeve strane do mjesta gdje smo ponovo ušli među stijene u malenu kotlinu. Slijedeću markaciju nismo vidjeli, a Lerota se uspeo među stijene s lijeve strane i pronašao nečije tragove. Bilo bi uznemirujuće da Petranović nije rekao kako su to naši tragovi. Lerota se morao uvjeriti da nisu Jetijevi, a mi smo ga čekali grickajući Corny. Izvadio sam medicu da se malo ugrijem, ali mi je Krki rekao da to nije pametno. Tada sam saznao da se tako samo gubi toplina, a osjećaj ugrijanosti se brzo izgubi.
Lerota je utvrdio da su oni tragovi stvarno naši, ali još nismo našli markaciju. Petranović je imao osjećaj da put vodi nalijevo od ulaza i uzbrdo. Stvarno je našao markaciju i to dvije, a mi smo ga slijedili. Uspinjali smo se i opet izbili van stijena na vjetar, a malo zatim došli do prolaza u stijenama koji je bio toliko uzak da smo s ruksacima taman prošli. O tom je klancu Lerota pričao, pa smo mogli biti sigurni da smo na pravom putu. Zapravo, nalazili smo se na Vihoraškom putu u tom trenutku. Krenuli smo više nizbrdo dok nismo zašli u šumu i došli do križanja Vihoraškog puta i našeg. Prigrizli smo, popili vode, namjestili ruksake i krenuli dalje. Petranović mi je tamo dao svoju kabanicu jer mi je bilo strašno hladno. Snijeg dalje nije bio plići ali je bio mekši pa smo dublje propadali. Krki je dva puta upao toliko da se nije mogao izvući nego je morao skinuti ruksak, a i Perici se jednom to dogodilo. Svaki bi nam peti korak propao u snijeg dublje od koljena. Šuma je postala gušća, a put se izravnao,osim kad bi vodio u dulibe i uzbrdo van iz njih. Naišli smo na neki trag koji je sdesna nalijevo sjekao naš smjer. Prišavši bliže vidjeli smo da je medvjeđi. Prilično svjež. Perica nas je stišao, i u daljini smo mogli čuti kako medo korača lomeći grančice. Čuo nas je minutu prije nego smo naišli i pobjegao. Otjeralo ga je pjevanje Petranovića koji je hodao na čelu. Pomalo uplašeni krenuli smo dalje.Petranović se potpuno kncentrirao da vidi slijedeću markaciju. Strah se malo pojačao kad smo vidjeli da put polako skreće u smjeru u kojem je odmaglio medo. Lerota je rekao "Vodi nas ravno prema njemu.... što, ako dođe... deremo se na sav glas?"
"Ne, ako dođe, ostaneš miran i prođeš pored njega. Samo se praviš da ga ne primjećuješ". obrazovao nas je Perica.
"Nema šanse" rekao je Kiki i vidjelo se da misli ozbiljno kako ne bi mogao mirno proći pored medvjeda. Pitao sam se bih li mogao i ja. Morao sam tjerati slike medvjedice kako juriša na mene da obrani svoje mlade i mislio samo na to da prije drugih ugledam slijedeću markaciju. Uskoro smo se uspeli iz jedne dulibe i sjeli pored stijene koja je pokraj staze virila iz snijega. Tamo smo jeli lješnjake, bademe i sušene marelice. Kratko smo se zadržali i krenuli, a Perica je ostao da se olakša. Dok smo se udaljavali doviknuo je da se ne žurimo, a meni je u glavi iskrsla slika Perice kako bježi pred medvjedom. Stigao nas je srećom čitav i bez dlakave pratnje nakon desetak minuta.
Bez interesantnijih događaja stigli smo do posljednje ili pretposljednje dulibe, a iz nje su se na sve strane vrlo strmo uzdizale stijene. Nismo vidjeli markaciju, a nigdje nije bilo vidljivog puta. Ja sam krenuo na lijevu, Lerota na desnu stranu, ali nismo pronašli markaciju. Lerota je nestao iz vidokruga ali smo čuli kako viče da se dalje ne može, a Krki mu je viknuo da svejedno pokuša dalje. Sjeo sam pitajući se jesam li fulao markaciju. Vratio sam se do mjesta gdje sam tražio da bi čuo kako se Lerota vraća i govori da sigurno nema puta tamo gdje je on krenuo, i da ćemo morati krenuti stranom na kojoj sam ja tražio markaciju. Krenuli su prema meni, a Lerota je frustrirano rekao da smo mogli vidjeti markaciju da smo otišli deset metara dalje. Izgubili smo oko pola sata na tom mjestu. Znao sam da ja trebam vidjeti markaciju, ali nisam uspio je naći jer sam tražio na krivom mjestu.
Ta duliba nije bila zadnja. Dočekala nas je još jedna prije nego smo se spustili do šumske ceste. Tamo nas je tabla obavijestila da do Jasenka ima 2 i pol sata, a do doma na Bijelim stijenama (iz smjera kojim smo mi stigli) 1,5 sat. Po tabli smo znali da smo na cesti, samo što se nije vidjela. "Jebeš cestu koju ne vidiš", rekao je Kiki, a Krki je svoj štap uza hodanje zabio koliko je mogao u snijeg i nije došao do tla.
Do te nam je točke trebalo 5 sati. To je bilo sigurno. Za put koji smo upravo prošli bi inače trebalo 45 minuta. Komad puta koji nas je čekao bio je jednako dugačak, ali išao je uzbrdo. Druga sigurna stvar bila je da nije bilo signala. Ono što nije bilo sigurno je da li je ostatak ekipe zaista krenuo za nama ili su odustali i krenuli lakšim putem koji bi ih vodio šumskom cestom. Lerota je bio siguran da su odustali. Bili smo i nesigurni u svoj točan položaj. Lerota i Perica su se razilazili u tome. Nastavili smo put, sada cestom (ali i dalje kroz duboki snijeg) još 15-ak, 20 minuta dok nismo došli do križanja. Opet smo stali jer je postalo jasno da nastavak puta po planu dolazi u pitanje. Prošlo je 16 sati, za 3 sata pada mrak, a mi sigurno ne bismo stigli do Ratkovog Skloništa unutar tih tri sata. Iako smo svi imali čeone lampe, problem je bio i u tome što je put do tamo ponegdje slabo markiran i lako je moguće da bi morali tražiti markacije po mraku. To mi se nikako nije svidjelo. Osim toga, pitanje je bilo kad će stići ovi iza nas, a to su uglavnom bile djevojke. Bili smo pred odlukom hoćemo li u Ratkovo ili vratiti se u Jasenak. A i to bi bio mali problem jer nismo znali kojim putem su krenuli ostali i da li bi vidjeli da smo mi krenuli u Jasenak. Ako su išli šumskom cestom ne bi slijedili naš trag i tko zna kada bi shvatila da smo mi odustali.
Sretnim slučajem stigli su upravo u tom trenutku, pa je većina mogla donijeti odluku. Suočeni sa činjenicama odlučili smo da idemo u Jasenak, jer je to bio mnogo sigurnije. Krenuli smo lagano prema Jasenku, odabravši pogrešno skretanje. Svatko je stotinu koraka prtio snijeg, tako da tempo bude jednolik. Hodali smo oko pola sata prije nego smo shvatili da ne dolazimo do očekivanog križanja. Cesta se počela polako uspinjati u brdo i morali smo okrenuti nazad. Natrag se činilo se da nam dulje treba. Bilo mi je sve teže hodati, zbog umora, gladi, iscrpljenosti, a i sumnje u kvalitetu vodstva koja je počela rasti.
Prošli smo cijeli put natrag i na točki gdje smo se sreli svi, malo smo stali da predahnemo, a Lerota je počeo tvrditi da je na tom mjestu Marin grob i da do Ratkovog ima manje nego je bilo rečeno. Grob nismo našli i svima je, vjerujem, bilo dosta nagađanja, tako da smo ustrajali u odluci da nastavimo prema Jasenku, jer je to bilo sigurno. Cesta se dalje lagano spuštala i vijugala kraj planine. Snijeg je postepeno postajao sve plići, ali i sve mokriji i nakon nekog vremena štapovi za hodanje su počeli dopirati do tla.
Oduševili smo se kad smo vidjeli mjesta otopljenog snijega gdje se vidjela zemlja. Po tome smo znali da nemamo još puno. Dugo smo hodali, ali znanje da idemo u toplo, naseljeno mjesto davalo nam je osjećaj sigurnosti. Cesta je blago postajala sve ravnija i naišli smo na vlastiti trag kojim smo dan prije sišli sa ceste. Pored našeg traga vodio je veliki i mali medvjeđi trag. Neopisivo sam se radovao što smo naišli samo na tragove. Na mjestima ceste gdje nije bilo snijega nego čvrsto tlo bio je neobično hodati nakon što smo se dva dana prilagođavali na hodanje kroz snijeg.
Kad smo došli do ceste, bio je već mrkli mrak. Petranović i ja smo hodali skupa i pričali o borilačkim vještinama, a jedan određeni mišić na desnoj lopatici pekao me sve jače. Tijelo mi je znalo da će se uskoro riješiti tereta i počelo je boljeti sve jače. Više nije bilo položaja u koji bih stavio ruksak, a da nije bio bolan. Stigavši pred kafić u kojem smo bili dan prije bacio sam ruksak s olakšanjem i sjeo za stol. Ljudi su nas gledali s čuđenjem, a na svakom licu našem vidjela se iscrpljenost i olakšanje što je najteže gotovo.
Pila se kava za budnost i piva za dehidriranost i svi smo ležerno skinuli čarape, pa obukli suhe i tenisice na njih. Osim Suhog. Sastavljao je popis opreme i naveo rezervnu obuću, ali sam nije ponio tenisice.
Lerota je izvadio čokoladicu i s guštom je počeo otvarati, ali nije išlo, pa je pokušao zubima otkinuti rub omota, ali omot je njemu otkinuo komad zuba. Nisam to primijetio, nego je on odjednom rekao: "Strgao sam si zub" i nacerio se, a na mjestu sjekutića bila je rupa. Kad su ostali saznali nastao je urnebes od zafrkavanja na njegov račun. Mislim da mu je bilo jako teško, ali srećom to je bila najveća povreda kojiu smo doživjeli na planinarenju.
Nazdravljali smo tome što smo preživjeli i nazdravljali smo slijedećem takvom  pohodu da bude uspješniji. Naravno, podrazumijeva se da ćemo nabaviti krplje.
Pošto smo odustali od plana, a u Jasenku nismo imali gdje prenoćiti, morali smo nešto smisliti. Suhi je zato javio u dom u Tuku da dolazimo i neka budu spremni. Sad je jedino trebalo naći prijevoz. Prvi dio puta, od Jasenka do Ogulina odvezli smo se zahvaljujući Peričinim poznanstvima autobusom koji vozi sa Bjelolasice. U Ogulinu su Stipanović i Perica pokušali srediti neki prijevoz, ali nisu uspjeli. Na kraju smo se smjestili na željeznički kolodvor negdje oko ponoći. Vlak za Delnice imali smo u četiri ujutro. Suhi je otišao podignuti parsto kuna sa bankomata na kolodvoru, ali mu je glupi stroj progutao karticu i rekao mu da se obrati svojoj banci. Gotovo svi su pozaspali, a ja sam ostao budan i pisao dnevnik puta...

15.04.2004. Četvrtak, Ogulin-Delnice-Mrkopalj-Tuk

U Delnicama smo popili kavu i pojeli burek i pronašli privatni prijevoz do Mrkoplja. Stipanović je majstor nad majstorima kad treba nekog uvjeriti da bude dobar kršćanin. Krenuli smo oko sedam, pola osam, a u Mrkoplju smo imali sreće i naletjeli na djedicu koji nam je rekao da malo niže putem prema Tuku ima čovjek sa kombijem koji nam može barem ruksake odvesti do doma. Krki je probudio čovjeka i dogovorio se s njim, a osim ruksaka utrpali su se i svi koji su stali. Suhi i Lerota su bez svojih kantica sa živcima nastavili sa ruksacima jer ima se nije čekalo dok se čovjek probudi. Pješke, tako lako bez ruksaka krenuli smo Tomićka, Jakša, Ivana Jandroković, Igi, Kiki, Petranović i ja prijeći ta zadnja četiri kilometra prije doma.
Stigli smo do doma oko 9 sati i popili jutarnju kavu, ali sam nakon nje pao u  blaženi san i prespavao do pola pet popodne. Nakon što sam se ustao otkrio sam da je dom pravi raj, skoro sav u drvu, sa tuš kabinama u kojim sam opet vidio toplu vodu.
Izašao sam na zrak ispred doma. Lerota je tamo kuhao Talianette, što je izgledalo kao jako dobra ideja, pa smo ja i Petranović skuhali i sebi. Bilo je predivno tada opušteno sjediti na zraku u kratkim rukavima, razmišljajući što smo prošli i biti zadovoljan što nas taj dan ne čeka nikakvo hodanje.
Aco koji radi u domu nam je rekao kako ostajemo samo mi, dvije žene i on. To nam je dalo zeleno svjetlo da napravimo tulum navečer. Lerota je uspio Acu nagovoriti da mu da graha da ga skuha. Morao je sam sebi ponovo dokazati da se može ženiti.
Tako smo složili krasan tulum jer smo morali popiti svu rakiju, a dom ima odlično ozvučenje.Jedino što nitko od nas nije imao nikakve glazbe, tako da je Aco pustio "Šamar" od Hladnog Piva koji smo preslušali dva puta prije nego je stavio Simon & Garfunkel, da bio opet vratio Hladno Pivo. Nevjerojatno je koliko su svi u sebi imali energije nakon tri iscrpljujuća dana. Plesalo se do tri ujutro.
Nisu svi plesali, neki su gledali "Zvjezdane staze", a Igi je zaspao na stolu u društvenoj sobi gdje je televizor. Taman ga je Stipanović doveo u sobu dok sam se ja spremao na spavanje. Pitao me koji je Igijev krevet, a Igi je stajao izgubljeno gledajući, spavajući na nogama. Nezaboravan prizor. Pokazao sam mu koji je njegov krevet i Igi se poslušno popeo. U toku noći je obukao svoju sivu majicu koju sam mu vratio, ali kasnije je pričao kako se ne sjeća ni kako je došao u krevet ni kako je obukao majicu.

16.04.2004. Petak, Tuk-Delnice-Zagreb

Zadnji dan smo se uglavnom pakirali i jeli grah kojeg je skuhao Lerota. Ocjena 8 na skali do 10. Rakiju smo svu popili i napravili dobar ceh u pivama, ali nije bili nikakvih pijanih ispada.
Sredili smo prijevoz do Delnica, koje su 20ak minuta vožnje od Tuka. U dvije ture smo se dovezli do kolodvora u Delnicama i sjeli na posljednje zajedničko piće, ja sam išao prema Imotskome, a svi ostali u Zagreb. Bez obzira što smo odlazili, bili smo odlično raspoloženi. Kad je vlak stigao, svi su ušli u njega, a ja sam ostao mahati na stanici. Grijao me mali pelin kojeg mi je dao Stipanović kao oproštajni poklon.
Sve u svemu, nije mi žao što sam išao, otkrio sam nove vlastite granice, bolje upoznao sebe i ljude s kojima sam bio i saznao koliko je moguće postići ako čovjek zna kuda ide. Slijedeći put nosim manje stvari... i pilu za drva.

Saša Mataić